Hrvoje Šimić: Što znači biti “skeptik”?

U svakodnevnom govoru skeptikom se naziva sumnjičava osoba, ili osoba koja sumnja u nešto što je inače prihvaćeno. Tako se kaže da je netko “euroskeptik” ili da je “skeptičan oko globalnog zatopljenja”. Također, u antičkoj filozofiji skeptikom se nazivala osoba koja smatra kako je spoznaja načelno nemoguća.

Nullius in verba; nikome na riječ

Međutim, u kontekstu znanosti skepticizam znači nešto puno konkretnije. Znanstveni skepticizam je jednostavno načelo da se tvrdnje ne prihvaćaju bez odgovarajućih dokaza. Skeptiku nije važno kako tvrdnja zvuči i tko je zagovara, nego da li činjenice govore njoj u prilog.

Londonski Royal Society, jedna od najstarijih i najutjecajnijih znanstvenih akademija na svijetu, ima moto: Nullius in verba, “nikome na riječ”. To je bit znanstvenog skepticizma. Ne vjerujte nikome da je tako samo zato što on tako tvrdi — inzistirajte na objektivnim dokazima. Tražite neovisnu provjeru.

Znači, skeptici sumnjaju u sve?

Ne. Znanstveni skepticizam znači neprihvaćanje tvrdnji bez odgovarajućih dokaza. Ako postoji dovoljno dokaza za nešto, moguće je prihvatiti tu tvrdnju i ostati znanstveni skeptik. Ljudi koji ne prihvaćaju tvrdnje usprkos dokazima imaju drugi naziv: negatori (denialists). A ljudi su u stanju negirati stvarno svašta, od holokausta do AIDS-a.

Negatori obično opravdavaju svoj stav na tri načina. Prvo, osporavaju dokaze koji im ne odgovaraju, tipično ih proglašavajući proizvodom zavjere. Drugo, uvode velike količine dokaza vrlo niske kvalitete koji bacaju sumnju na tvrdnju, kako bi stvorili privid utemeljenosti i otežali posao drugoj strani. Uz sve to, negatori se često koriste pristranim mjerilima, retoričkim trikovima i logički nevaljanim rezoniranjem kako bi poduprli svoj stav.

Kako razlikovati skeptika od negatora?

Optužiti nekog da je negator nije tako jednostavno. Ne postoji jasna granica koliko je dokaza dovoljno da se neka tvrdnja prihvati, i ponekad procjena na koju stranu činjenice prevažu može biti poprilično proizvoljna. Štoviše, prihvaćanje tvrdnje bi trebalo biti stupnjevito — umjesto da kategorički kažemo “da” ili “ne”, možemo jednostavno biti manje ili više uvjereni.

Moguće je da dva ozbiljna skeptika dođu do različitih zaključaka zbog različitih informacija i standarda u procjenjivanju dokaza. No negatora se može prepoznati po njegovoj psihološkoj reakciji na čvrste dokaze koji su u suprotnosti s njegovim stavom. Dok razumna osoba u takvoj situaciji korigira svoje stavove, negatori su često tvrdoglavi; ponekad čak postanu agresivni i još uvjereniji da su u pravu. Dok skeptik prilagođava svoje stavove da odgovaraju činjenicama, negator će preslagivati činjenice da odgovaraju njegovim stavovima.

Meni se čini da biti skeptik znači zatvoriti svoj um i vječito u sve sumnjati.

Uopće ne. Skepticizam nam samo omogućuje da održimo kontakt sa stvarnošću. Broj potencijalnih tvrdnji o svijetu je neograničen i svi smo mi prisiljeni raditi nekakav odabir među njima. Skeptik će im davati važnost razmjerno s tim koliko su u skladu s objektivnim činjenicama.

Zamislite kako vozite sportski automobil po planinskoj cesti. Kontrole su vam volan, gas i kočnica; pokušavate što je moguće prije stići do cilja. Sjećam se da sam se kao klinac pitao “Zašto trkaći automobili imaju kočnicu? Želite biti brzi, a jedina funkcija kočnice je da vas uspori.” Naravno, kočnica vam treba jer je cesta zavojita, a prevelika brzina otežava upravljanje. Vozač koji stalno stiska papučicu gasa ne samo da neće stići na cilj brže od vozača koji koristi obje papučice, nego će izletjeti s ceste u prvom zavoju.

Slično je i s razumijevanjem svijeta oko nas. Znanstveni pristup je volan, entuzijazam je gas, a skepticizam kočnica. Svatko bi trebao koristiti svoj entuzijazam i skepticizam kao što svaki vozač koristi i gas i kočnicu. Biti skeptičan ne znači nemati entuzijazma; štoviše, upravo skepticizam nam pomaže da svoj entuzijazam maksimalno iskoristimo tako što nećemo “slijetati s ceste”.

Pa zašto bi se ljudi onda htjeli zvati “skepticima”? Vozači se ne zovu “kočničarima”.

Eto, ispostavilo se da ljudima obično nedostaje skepticizma. Kao što su mladi i neiskusni vozači često prebrzi na gasu, tako su ljudi inače preskloni povjerovati onome što pročitaju u novinama, vide u reklamama, čuju od prijatelja, političara ili stručnjaka.

Neki psiholozi smatraju da nam je lakovjernost prirođena. Kažu kako je u ljudskoj prirodi da automatski povjeruje u prezentiranu tvrdnju dok je pokušava razumijeti. S druge strane, procjena njene istinitosti i eventualno odbacivanje traži od nas određeni mentalni napor. Klasičan članak na ovu temu “You Can’t Not Believe Everything You Read” (“Ne možete ne vjerovati svemu što čujete”, PDF) opisuje eksperimente koji pokazuju kako smo prije skloni povjerovati netočnim informacijama ako u isto vrijeme obavljamo mentalno zahtjevan zadatak ili se žurimo. U tim situacijama naši viši mentalni procesi su prezauzeti da bi kritički promotrili i odbacili te informacije.

Također je moguće i da smo društveno uvjetovani da vjerujemo drugim ljudima. Evoluirali smo za život u malim zajednicama, u kojima se prevaranti i nepouzdani pojedinci brzo prepoznaju. Stoga je moguće da izjavama nepoznatih ljudi pridajemo preveliku vjerodostojnost (pogotovo ako se oni predstavljaju kao autoriteti) iz jednostavnog razloga što se više isplati riskirati i pokazati dobru volju nego uvrijediti neznanca svojom sumnjičavošću. Kolika je šansa da baš vi naletjeli na varalicu za kojeg se još nije pročulo da je varalica?

Ako ne čitate novine,
onda se neinformirani;
a ako ih čitate,
onda ste krivo informirani.

Mark Twain (?)

Pa, vremena su se od tad promijenila, i većina komunikacije je postala neosobna i komplicirana. Svaki dan primate informacije od nepoznatih ljudi. Nije tako jednostavno provjeriti je li novinski članak istinit, ili da će nečije obećanje biti ispunjeno. Čak i kad se uvjerite da neki novinari, političari ili oglašivači nisu dostojni vašeg povjerenja, to ne znači puno ako se ti pojedinci jednostavno izgube u masi njima sličnih, jer nemamo učinkovit mehanizam prepoznavanja i izoliranja.

Nešto što je moglo funkcionirati u maloj grupi više ne funkcionira na globalnoj razini. Danas smo bombardirani ogromnom količinom tvrdnji i faktoida, u prvi plan izlijeću informacije koje zvuče zanimljivo i neobično, i to ne nužno one koje su dobro istražene i provjerene. A budući da postoji nebrojeno više načina za biti u krivu nego biti u pravu, neke neistine će uvijek izgledati privlačnije od najprivlačnije istine — barem ako ih gledamo površno. Zato, ako vam je stalo do istine, morat ćete pročeprkati malo da otkrijete na čemu počiva prezentirana tvrdnja; to što ste zadovoljni s izgledom fasade ne znači da ne trebate pogledati u kojem su stanju nosivi zidovi.

Ako vam se čini da je sve ovo zdrav razum i da pušem na hladno, razmislite kako ste reagirali posljednji put kad ste čuli neku zanimljivu vijest. Jeste li joj odmah povjerovali, ili ste bili sumnjičavi? Je li vaša sumnjičavost bila ponukana time što vam se vijest nije svidjela, što niste htjeli da bude istina? Koliko ste se potrudili da saznate pozadinu priče? Je li se vaše istraživanje svelo na to da ste ciljano tražili činjenice koje idu u prilog željenom zaključku, izbjegavajući informacije koje niste htjeli čuti?

Ako se bar djelomično prepoznajete u ovom opisu, ne brinite. Sve je to dio ljudske prirode. Svi smo mi ponekad i naivci i negatori. Biti objektivan u procjenjivanju informacija nije nešto što nam dolazi samo od sebe, nego se mora naučiti i uvježbati. A ključan stav na tom putu je upravo znanstveni skepticizam.

Izvor: varljiv.org

Ovaj tekst iznosi osobno mišljenje njegovog autora koje ne mora nužno biti u skladu sa stavovima “Društva”.