Na rubu javne televizije (varljiv.org)

Ovih dana se prikupljaju potpisi za otvoreno pismo HRT-u za prestanak promoviranja pseudoznanosti, paralelno s peticijama potpore novinaru Krešimiru Mišaku i njegovoj emisiji “Na rubu znanosti” (NRZ). Iako je počela prije deset godina kao program o novim znanstvenim otkrićima, idejama i problemima koje su prisutne u znanosti, te teme su polako bile zamijenjene pseudoznanošću i teorijama zavjere. Zadnjih godina neke epizode NRZ-a su “na rubu” znanosti jednako kao što je Garešnica “na rubu” Tihog oceana.

Dakle, da se izjasnim odmah na početku: mislim da je NRZ posljednjih nekoliko godina pun pseudoznanosti i neobjektivnog novinarstva. Ne tvrdim kako je svaka emisija takva (nisam sve ni gledao), ali dobar dio jest. Ne tvrdim da se sve sudionike i teme može strogo podijeliti na “prave” i “lažne”, ali se mogu prepoznati srozani kriteriji. Ako znate što je pseudoznanost i što je jednostrano i nekritičko novinarstvo, a ne slažete se s tom mojom tvrdnjom, ništa što je napisano ovdje neće vam imati smisla.

To mišljenje sam formirao iako nemam detektor pseudoznanosti — takav uređaj ili neka egzaktna metoda ne postoji. Zato bi bilo glupo da mi slijepo vjerujete. Sve što mogu ponuditi kao kompetenciju je to što već dugo godina pratim tu emisiju, znam nešto o njenim gostima i idejama koje se tamo pronose, pratim što se može saznati o njihovom radu i pričam s ljudima koji imaju stručno znanje o tim temama i o fenomenu pseudoznanosti. Ako je vaše informirano mišljenje o toj temi sasvim suprotno, onda vam vjerojatno niti ono što ja napišem u jednom tekstu neće to promijeniti. Naime, ja ovdje neću ulaziti u analize pojedinih emisija i njihovu valjanost.

Druga stvar gdje očekujem razilaženje je u razumijevanju pojma “znanost”. Škole, mediji, znanstvena zajednica i društvo u cjelini su izdali mnoge od nas, uskrativši nam obrazovanje o tom možda najvažnijem izumu čovječanstva. Ne samo da su propustili objasniti bit znanosti, nego su ljudima dali neku mutnu predodžbu o znanosti kao kombinaciji učenosti i autoriteta, koja uopće ne pomaže. Nažalost, još nisam našao neki prečac preko kojeg svi mogu doći do jednostavnog odgovora na pitanja o prirodi znanosti. Jedino što se čini da funkcionira je puno učenja i razmišljanja, uz malu pomoć ljudi koji su tim putem već kročili.

Dakle, ovo je moj početni stav, i znam da se mnogi s njim neće složiti. Ali, ako se nekako možete uživjeti u njega, krenimo.

Traži se ukidanje NRZ!

U pismu nisam vidio takav izravan zahtjev. Ono što potpisnici traže je odgovornost javne televizije za objavljen sadržaj, spominjući u tom kontekstu i NRZ. Nazivaju je “sramotom” i “sinonimom za pseudoznanstvene laži”.

Kasnije su se pojavila pojašnjenja da se traži izbacivanje NRZ iz znanstvenog programa, gdje se ona (nekim čudom) nalazi. Kažu kako HRT ima zakonsku propisanu satnicu znanstvenog programa koju mora emitirati, a on je popunjava emisijama poput NRZ. Kada bi se NRZ prebacila u (recimo) zabavni program, “rupa” koju je ostavio morao bi se popuniti nekim drugim sadržajem (po mogućnosti nekim koji je i zanimljiv i informativan, kombinacija koja HRT-u nekako ne ide), a gledatelji NRZ-a vjerojatno ne bi niti primijetili promjenu.

No, bojim se da je pozicioniranje NRZ unutar znanstvenog programa samo manji dio problema. Iskreno govoreći, NRZ u sadašnjem obliku ne zadovoljava standarde javne televizije, iz dva razloga: zato što je promovira pseudoznanost i zato što je neobjektivna.

Javna televizija proizvodi i prikazuje emisiju koja promovira pseudoznanost.

Iako nitko sebe ne zove pseudoznanstvenikom, to ne znači da se pseudoznanost ne može prepoznati. Svaki put kad netko svoj rad prikazuje kao znanost kako bi se okoristio ugledom znanosti, a istodobno ne primjenjuje standarde i metode koji su uzrok tog ugleda, to je lažna znanost ili pseudoznanost. Nije važno koliko je ta osoba stručna, inteligentna ili simpatična, nije važno je li akademik, redikul ili oboje, nije važno koliko Nobelovih nagrada ima i čime je sve zadužio čovječanstvo. Nije bitno ni što je ideja intrigantna ili politički korisna. Jedino što je bitno za klasifikaciju pseudoznanosti je ta lažnost.

Naravno, o pseudoznanosti se može pričati i može se prikazivati na javnoj televiziji, ako je to u nekoj razumnoj mjeri. Korisno je čuti kakvih sve ideja ima, naučiti bolje prepoznati zablude i muljatore, raščistiti nejasnoće oko neke teme. Tko možemo naučiti više o tome što nas dovodi do znanja. Nije sva pseudoznanost zlonamjerna i proračunata. Ponekad ljudi shvate da rade krivo, ili netko drugi iz tog šuma izvuče neku vrijednu ideju.

No, NRZ nije samo emisija o pseudoznanosti. Ona ide puno dalje. Ona promovira pseudoznanost i pseudoznanstvenike: aktivno ih traži, daje im medijski prostor bez provjere i kritike, ne sučeljava ih s njihovim nedostacima, štoviše u razgovoru ih češće navodi na senzacionalizam nego što izražava rezervu. To joj je glavna mana, i zbog toga je uz obilje lošeg novinarstva u hrvatskim medijima ostala sve ove godine simbolomkontraznanja.

Mnoge emisije NRZ prezentiraju važne teme na neobjektivan način.

Bez obzira promoviraju li izravno pseudoznanost ili ne, na javnoj televiziji nema mjesta emisijama koje šire neistine o društveno važnim temama. NRZ ponekad ugošćava ljude koji doduše ne koriste privid znanosti, ali iznose tvrdnje koje se tiču važnih tema kao što je ljudsko zdravlje. Optuživalo se za masovne zavjere i zločine, iznoseći vrlo upitne dokaze.

Ako sumnjamo da netko servira neprovjerene podatke kao činjenice, ili donosi zaključke koristeći neispravnu logiku, novinar na to treba primjereno reagirati. Kad o tim stvarima ovise ljudski životi i dobrobit društva, to postaje od iznimno važno. Ja osobno bih volio znati što je u pozadini tih optužbi. No, ne vidim da se NRZ potrudio da propituje istinitost iznesenog, sučeljava goste s kritičarima, pokazuje drugu stranu medalje. Voditelj čak povremeno izravno iznosi fantastične tvrdnje kao da su same po sebi jasne.

Ali, puno ljudi voli gledati NRZ!

Funkcija javne televizije se ne svodi samo na to da producira i prikazuje ono što neki ljudi vole gledati. Njena funkcija je određena zakonom koji navodi da je HRT dužan (prema članku 7, između ostalog): istinito, cjelovito, nepristrano informirati javnost; nepristrano obrađivati zdravstvena, obrazovna, znanstvena pitanja, omogućujući ravnopravno sučeljavanje stajališta; uvažavati kriterije stručnosti; provjeriti izvor i sadržaj informacija; te odjeljivati informacije i komentare. HRT se mora ponašati u skladu s tim načelima. Grozno, zar ne?

Srećom po ljude koji misle da je to grozno, postoje i komercijalni TV kanali koji nisu ograničeni tim zakonom, kao i drugi mediji. Danas možete vidjeti gotovo svaku emisiju NRZ-a na YouTubeu, i to je po meni sasvim u redu, barem dok se ne krši zakon. Na Internetu ima puno sadržaja koje ni vi ne biste voljeli vidjeti na HRT-u. Nije da bi mi bilo drago što ljudi žele gledati pseudoznanost ili neobjektivno izvještavanje, ali bih radije to nego da im netko oduzme tu slobodu. Sloboda govora ne bi trebala biti ograničena samo na onaj govor koji smatramo vrijednim.

Ovo je pokušaj cenzure!

Ja to ne bih zvao tako, vi možete ako želite. No nije važno koje riječi koristite, nego što želite s tim reći. Je li javna televizija dužna plaćati i emitirati sve ono što neki gledatelji žele vidjeti? Javna televizija je servis koji treba raditi za dobrobit društva, zato se donio poseban zakon, zato mu svi mi plaćamo pretplatu. Iz toga nužno slijedi da na javnim televizijama nećete čuti neka mišljenja onako kako bi ih autori tih mišljenja htjeli predstaviti. I to je dobra stvar, jer od novinara očekujemo da isfiltriraju sva mišljenja, tvrdnje i događaje i da nam od toga daju najbolju, najkorisniju, najtočniju informaciju. Ako to zovete cenzurom, to znači da samo želite igrati na emotivno nabijene riječi, a ne shvatiti bit problema.

Ali, NRZ je rijetka emisija koja tjera ljude na razmišljanje!

To je djelomično točno, NRZ može neke ljude više tjerati na razmišljanje nego prosječan TV program. No, isto tako, znam puno ljudi koje NRZ tjera da izgube vjeru u čovječanstvo, a drugima muti granicu između smisla i besmisla. Ako ne znate kako razlikovati dobre ideje od loših, ako se ne trudite drugačije vrednovati činjenice od izmišljotina, ako svakom mišljenju dajete jednaku važnost, doći ćete do zaključka kako u biti nema nikakve koristi od razmišljanja. Nekritičko razmišljanje je samo mentalno samozadovoljavanje u kojem dolazimo do zaključaka koji nam se najviše sviđaju, a ne onih koji su najbliži istini.

Ali, pametni će razlikovati dobre ideje od loših!

Svaka čast svima koji ne povjeruju svemu što čuju na televiziji, bez obzira jesu li to čuli na NRZ-u ili u Dnevniku. Ali nemojte previše samouvjereni. Svi mi mislimo kako nas je teško zavarati, i svi smo mi u krivu. Otud i potreba za ovim sajtom.

Naime, tvrdnje koje usput čujemo iznimno je teško u tom trenutku zapamtiti i kasnije provjeriti. Ljudi to u praksi niti ne rade, nego ih pasivno puštaju da se slegnu negdje u podsvijesti. Medij televizije jednostavno nije pogodan za analizu i provjeru sadržaja (vidi npr. knjigu Amusing Ourselves to Death). Emisija koja vas samo bombardira jednostranim, neprovjerenim tvrdnjama neće angažirati vaš skepticizam. Pseudoznanstvenici to znaju, zato i traže takav format iznošenja svojih ideja.

Ali, trebaju nam takve emisije. Odatle dolaze nove ideje i znanje!

Smišljanje ludih ideja je samo prvi korak u znanosti. Ideje, koliko god nam bile privlačne i smislene, same po sebi nisu ni blizu dovoljne. Svaka od njih se mora usporediti sa stvarnošću kako bi prepoznali pogreške i unaprijedili naše razumijevanje svijeta. Testiranje ideja nikad nije jednostavno niti ugodno, ali to je jedini način da se uvjerimo da su dobre.

Klasičan problem sa pseudoznanošću je da ne želi ili ne prolazi provjere. Ponekad traže da se specijalno njih izuzme od metoda koje inače koristimo da razlučimo dobre od loših ideja, ali ne predlažu nikakve nove metode koje bi to mogle uraditi. U znanosti to jednostavno nije dovoljno dobro.

NRZ može smetati samo dogmaticima i ljudima zatvorenog uma

Zabluda je da znanost ima dogme. Ona ima neke ideje, teorije i modele koji su široko prihvaćeni kao dobri i učinkoviti načini za opisivanje stvarnosti. No to nisu “svete krave” znanosti. Zadaća znanstvenika je upravo suprotno — da te ideje, teorije i modele pokuša srušiti, dokazati da su pogrešni ili nepotpuni. Bez obzira da li u tome uspiju ili ne, ako je njihov posao dobro odrađen (a, usput budi rečeno, nabacivanje ludih, neutemeljenih tvrdnji zbrda-zdola to nije), onda znanost napreduje i naša percepcija stvarnosti svakom tim testiranjem postaje bolja. Morate naučiti razlikovati znanstveni skepticizam od tvrdoglavog negiranja.

Pa zar je NRZ najveći problem HRT-a/Hrvatske/svijeta/svemira?

Vjerojatno nije. Ali je nešto o čemu se isplati raspravljati. O našoj sposobnosti da razlikujemo dobra rješenja od loših, znanje od kontraznanja, istinu od neistine, ovisi gotovo sve što na ovom svijetu cijenimo.

I, hoće li stvarno svijet biti bolji kad se NRZ makne s HRT-a?

Opet, nije nužno ukinuti NRZ. Neka jednostavno počne raditi prema HRT-ovim programskim načelima, po normalnim pravilima struke i najobičnijeg ljudskog poštenja: neka nepristrano omogući ravnopravno sučeljavanje stajališta, uvaži kriterije stručnosti, provjerava izvor informacija, javno odjeljuje informacije od osobnih komentara. Zar to ne bi bilo bolje? Je li itko ponudio dobar argument zašto je bolje što NRZ nije takav?

“Maknuti” NRZ nekim pravno ili politički motiviranim potezom vjerojatno ne bi značio puno u globalnoj slici. Ako se ništa ne bi promijenilo u našim glavama, ubrzo bi se pojavile druge takve emisije. NRZ je simptom našeg društva, a ne uzrok.

Izvor: varljiv.org

Ovaj tekst iznosi osobno mišljenje njegovog autora koje ne mora nužno biti u skladu sa stavovima “Društva”.