Pazi sto pričaš! Zašto sloboda govora? – Skeptici u pubu 16. 5. 2016. 19 – 21h

Neven Barković:
Slobodu govora, a naročito aposlutnu slobodu govora za kakvu se zalažem, prvo treba dobro definirati. Većina ljudi smatra da se pod ‘apsolutnom slobodom govora’ misli na pravo svakoga da u bilo kojem trenutku na bilo kojoj platformi govori bilo što. To, naravno, nema veze s (apsolutnom) slobodom govora. Apsolutna sloboda govora je zapravo relativno jednostavan pojam i svodi se na sljedeće: država ne bi smjela sudski goniti bilo koga zbog sadržaja onoga što je javno rekao i/ili napisao. Jedina iznimka odnosi se na kredibilne prijetnje smrću/nasiljem (koje su ionako regulirane kaznenim zakonima). To je tradicija slobode govora za koju su se svojevremeno zalagali John Stuart Mill, John Milton i Thomas Paine, a u novije vrijeme Christopher Hitchens i Steven Pinker.
Argumenata za tako definiranu apsolutnu slobodu govora je više, a ja ću kratko pobrojati neke od njih:
1) Svako mišljenje koje zabranimo ili ušutkamo zbog ‘ograničenja slobode govora’ (kakva uvelike postoje i u zemljama zapadnih demokracija, osim u SAD-u) moglo bi, barem teoretski, biti istinito i točno. Apriorno (zakonsko) gušenje takvih mišljenja pretpostavlja nepogrešivost onih koji ga guše, što je porazno po racionalno razmišljanje i kritičko mišljenje.
2) Sve i da je nečije ušutkano mišljenje pogrešno i netočno, a često jest, ono ipak može sadržavati mrvicu istine. S obzirom na to da je većinsko mišljenje o bilo kojoj temi rijetko ili nikad posve istinito, proizlazi da se do prave istine (ili najbliže aproksimacije) može doći isključivo kolizijom s konkurentskim idejama, što uključuje i one koje bi se mogle naći na udaru zabrane po važećim zakonima o ograničenjima slobode govora.
3) Čak i ako je prevladavajuće mišljenje ne samo većinski, nego potpuno istinito, ako ga se redovito ne suočava s alternativnim mišljenjima, među onima koji ga dijele bit će prihvaćeno na razini dogme, uz malo razumijevanja osnove tog mišljenja i racionalnih razloga za takvo mišljenje.
4) Ako pretpostavimo da su neka mišljenja preopasna da bi uopće bila izrečena, automatski pretpostavljamo da postoji netko (osoba ili tijelo koje čini više osoba) tko može unaprijed i umjesto nas odlučiti što smijemo pročitati i poslušati, a što ne smijemo. Time se ljude tretira kao djecu koja ne mogu sama procijeniti nečije mišljenje bez prethodnog odobrenja dežurnog cenzora.
5) Kad nekom zakonski uskratimo slobodu govora, ne uskraćujemo slobodu samo toj osobi, nego i svima onima koji bi eventualno htjeli čuti što ta osoba ima za reći.

Žarko Puhovski
U osnovi, čini mi se da problem nije sloboda govora, nego njegova ograničenja. Ona ovise o tomu gdje, tko, pa tek onda što se govori. Jer, ključno je pitanje – od Austina na dalje eksplicite – “How to Do Things With Words”. A djelovanje riječima ovisi u mnogome o socijalnim (pa i izvedenim: političkim, vjerskim, akademijskim) pozicijama autoriteta (autoritet je pritom priznato pravo na skraćenu argumentaciju) – zato je toliko važno gdje i tko govori. Rečena se sloboda, s druge strane, odnosi na članove zajednice – a veliko je pitanje mogu li oni biti anonimi. Ovo su, kako razumije, pitanje koja su metodički prethodeća onima o konkretnim pojavnosti – barem za format kakvim doživljavam klupsku raspravu skeptik(c)a…
Alan Sorić
Sloboda govora je pojam koji se u Hrvatskoj često koristi, bez stvarnog razumijevanja što on podrazumijeva. Pri tome se radi o pitanju oko kojega niti na globalnoj razini ne postoji suglasje. Premda se svi deklarativno zalažu za slobodu govora, često pritom misle samo na slobodu govora za sebe, a ne i za one koji misle drugačije.
Osim toga, kada se govori o slobodi govora, najčešće se misli samo na slobodu izražavanja, a zaboravlja se druga sastavnica slobode govora, a to je sloboda čuti stavove drugih. Ovo je pogotovo važno kada se radi o stavovima koji se ne podudaraju sa našima. Samo izlaganjem različitim mišljenjima možemo testirati točnost i opravdanost naših vlastitih stavova. Pravo na slobodu govora, dakle, ide ruku pod ruku sa pravom javnosti na informiranost, na znanje.
Pojam koji je posebno problematičan i koji se u Hrvatskoj još češće koristi je ”govor mržnje“, premda je razumijevanje tog pojma u javnosti još i manje od razumijevanja slobode govora. Stoga je važno razviti svijest o tome što govor mržnje jest i zašto on ne spada pod slobodu govora. Također je, imajući u vidu ulogu medija u posredovanju informacija i stavova koji se slobodno izražavaju, potrebno raspraviti u kojoj mjeri postoji odgovornost nakladnika, odnosno novinara, za prenesene stavove, a u kojoj mjeri odgovornost snosi onaj koji takve stavove iznosi. Novinari i mediji imaju ne samo pravo, već i obvezu prenositi mišljenja i stavove relevantnih osoba, neovisno o njihovom sadržaju. U protivnom, mediji ne bi bili slobodni, a bez slobodnih medija ne može biti niti slobode govora.